� Balzamiranje | Pokop

replica watches replica rolex https://www.televisionwatches.com/ fake watches https://www.constructionwatches.com/ rolex replica replica watches fake watches https://www.coffeewatches.com fake watches replica rolex petswatches biotechwatches.com https://www.bankruptcywatches.com/ https://www.holidayswatches.com/ cardswatches.com replica watch rolex replica casinoswatches https://www.dogswatches.com/


Balzamiranje



Balzamiranje je postupak zahvaljujući kojem je moguće privremeno očuvati tijelo pokojnika, djelomično ili u potpunosti, te ga izložiti na odru. Provodi se različitim kemijskim sredstvima koja usporavanju razgradnju i dezinficiraju tkivo, a u slučaju potrebe omogućuje i rekonstrukciju te dotjerivanje pojedinih dijelova kako bi obitelj i prijatelji u svom sjećanju zauvijek sačuvali lik drage osobe kakav su pamtili i za njegova života. Prema nekim izvorima i stručnjacima poput Jessice Milford, mogućnost rastanka od pokojnika koji izgleda potpuno jednako kao i prije tužnog događaja daje nam priliku da se na najprikladniji način rastanemo - a što uvelike pomaže u procesu žalovanja.

U nekim dijelovima svijeta, poput Sjedinjenih Američkih Država, Australije ili Novog Zelanda, balzamiranje je sastavni dio pokopa te zakonski obavezno prije nego što se posmrtni ostaci njihovih državljana koji su preminuli u drugim zemljama prenesu u domovinu. Također, neophodno je u slučajevima kada će između trenutka smrti i ukopa pokojnika proći duže vrijeme nego što je uobičajeno.

Postupak balzamiranje ima dugu povijest, s time da se prema njemu različite kulture različito odnose, najčešće iz vjerskih razloga. Najstariji dokazi o balzamiranju mrtvih stari su gotovo 6 000 godina, a izvodili su se u pustinji Atakama, na području današnjeg Čilea i u Peruu, dok je vještinu do savršenstva doveo drevni Egipat u kojem su se mrtvi balzamirali u svrhu mumifikacije. Stari Egipćani vjerovali su da očuvano tijelo pomaže duši da se kasnije lakše u njega vrati, stoga su se balzamiranjem bavili posebno obučeni svećenici. Slične vještine posjedovali su i narodi Tibeta, Maje te prastanovnici Etiopije i Nigerije.

Iako su tragovi balzamiranja koji potječu iz 3 000 godine prije Krista pronađeni u španjolskom gradu Osornu, ovaj je postupak u Evropi došao u široku upotrebu tek za vrijeme Rimskog carstva. Balzamiranje se ponovo pojavljuje tijekom srednjeg vijeka, a u razdoblju renesanse postaje izuzetno popularno zahvaljujući visokoobrazovanim liječnicima te znanstvenicima poput Leonarda da Vincija koji su ga provodili.

Moderne metode javljaju se u 18. stoljeću s razvojem kemije koja je omogućila ubrizgavanje različitih spojeva u arterije pokojnika kako bi se spriječilo raspadanje tkiva. Škotski kirurg William Hunter prvi je balzamiranje upotrijebio kao dio pogreba. Ubrzo, ono postaje standardizirani proces koji se nudi kao dio pogrebnih usluga posebno u slučajevima kada tijelo pokojnika mora biti izloženo na odru. Također, mnogi ratni velikani koji su preminuli daleko od svojih domova, poput lorda Nelsona nakon bitke kod Trafalgara, balzamiraju se kako bi mogli biti pokopani na rodnoj grudi. Od 19. stoljeća pojavom pogrebnih poduzeća balzamiranje postaje rutinski postupak kojim se tretira sve više umrlih. Zanimljivo je da su prije ukopa balzamirana tijela bl. Pape Ivana XXIII, pape Pija X, Abrahama Lincolna, Vladimira Lenjina, Eve Perón, Kemala Atatürka i princeze Dijane od Walesa.

Većina kršćana balzamiranje dopušta osim nekih ogranaka pravoslavne crkve. Ortodoksni Židovi ga zabranjuju budući da se njihovi pokojnici trebaju ukopati u roku 24 sata od preminuća, no dozvoljeno je u iznimnim slučajevima stoga će konačnu odluku o balzamiranju dati rabin pojedine Zajednice. Kod muslimana se balzamiranje ne provodi budući da je prema islamu tijelo sveto te ga treba čim prije ukopati u čistoj odjeći i bez lijesa.