� Ukop ili kremiranje | Pokop

replica watches replica rolex https://www.televisionwatches.com/ fake watches https://www.constructionwatches.com/ rolex replica replica watches fake watches https://www.coffeewatches.com fake watches replica rolex petswatches biotechwatches.com https://www.bankruptcywatches.com/ https://www.holidayswatches.com/ cardswatches.com replica watch rolex replica casinoswatches https://www.dogswatches.com/


Ukop ili kremiranje



Ceremonija ispraćaja pokojnika jedna je od najstarijih aktivnosti ljudske kulture. Prvi tragovi pogrebnih ceremonija datiraju iz 300 000. godine prije naše ere, a na temelju pronađenih ostataka paleontolozi su zaključili da su se u najstarijoj povijesti preminuli prekrivali cvijećem što se tumači dokazom vjerovanja u zagrobni život.

S vremenom, pogrebne su ceremonije postale praćene obrednim ili religijskim ritualom tijekom kojeg okupljeni slave, posvećuju ili se prisjećaju osobe koja je umrla. Pogrebni običaji svojim se sadržajem razlikuju od jedne do druge kulture, no središnji dio svakog od njih je čin sahrane pokojnika koji se može odvijati na dva načina - kao UKOP ili KREMIRANJE.

UKOP ili INHUMACIJA je danas uobičajen u Evropi, Americi i Aziji. Radi se o činu ukopavanja tijela preminule osobe polegnutog u kovčeg (lijes) u grobove na grobljima. Većinu ukopa čine sahranjivanja u individualne grobove i obiteljske grobnice, dok se pripadnici određenih zajednica ponekad ukapaju i u zajedničke grobnice. Kovčezi visokih crkvenih službenika te pripadnika plemstva nekada su se odlagali u kripte, dok su osobe koje su si oduzele život bile sahranjene bez crkvenog obreda na posebnim mjestima. Takva je praksa, srećom, odavno napuštena.





Iako se kremiranje ili incineracija javljaju još u antičkoj Grčkoj, kod starih Rimljana, Germana i Slavena, kršćanski je svijet do 19. stoljeća UKOP smatrao jedinim ispravnim načinom sahrane zbog tradicije koja se povodila predavanjem tijela preminulih zemlji, a koja je svoje uporište temeljila i na činu pokopa Isusa Krista koji je i sam bio polegnut u grob.

Dok je nekada bilo uobičajeno da se pokojnika sahrani ovisno o tradiciji i željama obitelji koja je mogla odabrati ukop ili kremaciju, u novijoj su povijesti vjerske zajednice jasno odredile koja je vrsta sahrane prikladna za njihove pripadnike.

KREMIRANJE ili INCINERACIJA u Evropi se počinje primjenjivati tek sredinom 19. stoljeća kada se zbog prenapučenosti gradova i prvih higijensko-zdravstvenih propisa mrtve počinje i spaljivati u jasno definiranom postupku. Od 1985. godine u Hrvatskoj postoji jedan krematorij, i to na zagrebačkom Mirogoju, a broj preminulih koji su prošli incineraciju od tada je u stalnom porastu uglavnom zbog nižih troškova organizacije ukopa i održavanja grobnog mjesta u koje se polaže urna.
Cijeli postupak na zagrebačkom krematoriju traje tri dana, a započinje ceremonijom ispraćaja nakon koje se pokojnikov lijes izrađen od mekanog drveta te bez metalnih dijelova i premaza stavlja u rashladnu komoru. Sam proces kremiranja obavlja se drugi dan i traje gotovo 3 sata tijekom koji se tijelo spaljuje na temperaturi između 800 i 1000 stupnjeva Celzijusovih. Treći dan rezerviran za polaganje urne. Hrvatski zakon ne dozvoljava slobodno raspolaganje urnom s pepelom što znači da se takvi tjelesni ostaci moraju ili ukopati unutar groblja ili posipati u ružičnjaku Sunčane staze. Za posipanje pepela na nekom drugom mjestu potrebno je ishoditi posebnu dozvolu.
Izbor između ukopa ili kremiranja prepušten je svakoj osobi, no pojedine su vjerske zajednice još davno definirale svoj stav prema jednom ili drugom obliku sahrane. Katolička crkva tako je 1963. godine odobrila kremiranje proglasivši ga jednakovrijednim ukapanju u grob, ali samo u slučaju ako se tjelesni ostaci nakon toga polažu u posvećenu zemlju s time da se liturgijski obred obavlja prije ili nakon kremiranja, odnosno za vrijeme polaganja urne. Protestanti su također skloni kremiranju dok incineraciju zabranjuju židovska, muslimanska i pravoslavna vjerska zajednica koja, doduše, sve blagonaklonije gleda na ovu vrstu sahrane ukoliko se radi o pripadnicima Srpske pravoslavne crkve.

Kremiranje je ipak najprisutnije kod budista i hinudista. Dok je budistima ostavljeno da izaberu između ukopa i kremiranja, hinduisti svoje pokojnike isključivo spaljuju kako bi njihove duše lakše napustile tijelo. Radi se o posebnim ceremonijama tijekom kojih se za umrle priređuju velike lomače, a njihov se pepeo sljedeći dan sakuplja u urnu koja se polaže u rijeku.